Početkom školske 1952/53. godine, u Majića školu, kako smo je svi zvali, dođe nova učiteljica Emina Mesihović iz Ljubuškog. Do tada učitelj bijaše naš sumještanin brljičanin Mate Boras. Kako Matu preseliše u novootvorenu školu u Gavrana to dio djece preseli u tu školu. U Majića školi ostaše djeca iz Brljice, Ogradice, Majić Male, Juriči i dio djece iz Dolaca i Varoša. Mate je na posao dolazio od svoje kuće tako za učitelja nije trebalo tražit stana, ali dolaskom učiteljice iz Ljubuškog, morao se riješit i taj problem. Nije bio problem samo stan, nego i klozet, jer do tada škola nije imala klozeta, pa se onako malo zaklanjalo iza drača i kupine za te potrebe, ili trpi dok se ne pođe kući, pa preskoči negdje preko zida. Čini mi se da stan nije bilo teško riješiti, kako je učionica bila na tavanu (katu), a kuća je bila ukopana sa sjeverne strane, odakle se i ulazilo u učionicu, do visine ulaza, pa je dolje u prizemlju imala tri prostorije, jednu krajnu izprazniše,očistiše, okrečiše i rekoše „evo, ko stvorena za učiteljicu“. U ove druge dvije prostorije pozbiše vlasnika kuće koji je tu stanovao. Ulaz u ove prostorije bio je s juga i u svaku se ulazilo izravno iz dvorišta. I problem klozeta tada riješiše, napraviše dva, jedan za učenike a drugi za učiteljicu. Kako je ovaj za učiteljicu bio s južne strane, neznam jesu li ga koristila i ostala čeljad vlasnika kuće. Ovaj za učenike (kojega smo mi zvali đački) bio je udaljen jedno pedeset metara, a ovaj drugi petnestak. Kako je teren naget to su ga samo malo zasjekli krampom iskopali četiri rupe u koje su nabili gredice, s tri strane opkovali daskom i istom popodili na kojem je bio prorez u obliku srca, učiteljičin su još i pokrili ,objesili jednu ponjavu (mi smo to zvali ruta) umjesto vrata i problem je bio riješen.Naš nije imao ni krova ni vrata.

Sretan i blagoslovljen Uskrs želi Vam ZU Brljica

Tako je nastala jedna zanimljiva priča „Tko će Bogu napripravit Kata“ a odnosi se na Pratroviće.Nikola Boras zvani Pratrović i njegova žena Mara rodili su dvanaestoro djece.Svom četvrtom dijetetu na krštenju dadoše ime Kata (1851), djete se razboli i umri, slijedeće žensko dijete, po redu deveto, (jer su se u međuvremenu rodila još četiri sina) kad se rodilo dadoše opet ime Kata (1860) u sjećanje na „rajnu“ Katu. Nakon izvjesnog vremena umri i druga Kata, pa kad im se rodilo dvanaesto dijete i bi žensko oni mu opet dadoše ime Kata (1866). Kada su se vratili s krštenja jedna susjeda upita „kako je ditetu ime“odgovoriše „Kata“a ona začuđeno „Jeste li vi ludi, ko će Bogu napripravit Kata“. Ova priča je kasnije preinačena i pripisuje se Borasima nadimkom Jozići „ko će Bogu napripraviti Joza“.

Nisu Nikola i njegova žena Mara rođena Jurič samo poznati po tri Kate nego i po tom što su imali dva sina koja su imala isto ime Ivan. Prvi je rođen 1845 i oženio Janju Pinjuh s kojom je imao potomke, od kojih jedan dio sada živi u Vitini, a ostali su rasuti diljem svijeta, a drugi je rođen kao jedanaesto dijete 1863.god. Prvi Ivan je još od malena dobio nadimak Iko, što nije bio rijedak slučaj za Ivane u ono vrijeme, pa kad se rodilo jedanaesto dijete i bi muško oni mu dadoše ime Ivan, zaboravivši da je i njihovu Iki upisano kršteno ime Ivan.

Možda i sada ptice počinju savijati gnijezda polovinom ožujka a zmije izlaziti iz zemlje ali to više nije po Grguru (12.3.), jer već 43 god. Grgur (sv. Grgur I. Veliki) prebačen je u rujan (3.9.) pa tako više ne vrijedi ni izreka „ne može Grgur iz korizme“. Iako se više ne slavi u ožujku u narodu su ostale mnoge izreke koje ga vežu za to vrijeme kao i ova „ Po Grguru tice po gnjizduru, zmije po lizuru“.

Reformom kalendara koji je stupio na snagu 1. I. 1970. god. (odlukom Sv. Oca pape Pavla VI) sv. Grgur I Veliki od tada se slavi 3. rujna. Taj dan je dan biskupskog ređenja 590. god. Grgura I Velikog, a bio je papa do 604. god.

Nisu ljudi bili zabrinuti zbog zmija i gnijezda ptica ili što „Grgur ne može iz korizme“ nego što za sedam dana dolazi sv. Josip zaručnik BDM, a vrijeme između ta dva sveca bilo je na lošu glasu, i mnogi su ga se bojali..

Grgo tuče - Jozo vuče!

U to vrijeme dugotrajna zima bi uzimala svoj „danak“, kako u ljudskim životima tako i u stoki. Stočne hrane (pića) koja je bila pripremljena za zimu obično bi nestalo, a proljeće još nije nastupilo i nema zelene hrane pa bi stoka zbog nestašice počela masovno krepavati. Kako je bila dosta mršava ostajala je samo kost i koža (mišina), a kosti se nisu i onako nizašto koristile pa se govorilo kad bi krepala „otišla samo mišina“.

Evo već drugu godinu zaredom vitinjska župa bilježi svoje crne „rekorde“, broj krštene djece u 2012 je 29, isto kao i u 2011. godini.

Od toga je 19 muške i 10 ženske djece, i 2011 je bila u znaku muške djece 14 :15 u korist muške djece, ali ni blizu kao 2012 kada imamo gotovo duplo više rođene muške djece u odnosu na žensku. Slobodno bi se 2012. god mogla proglasiti „godina muške djece“ u vitinjskoj župi.

Ostali statistički podaci: umrle 41 osoba, muških 20 i ženskih 21, brakova 21, krizmanih 39, prvopričesnika 33. U župi živi 898 obitelji i oko 2900 žitelja. Ovo su podaci župnog ureda.

U 118 godina dugoj povjesti župe (osnovana 1895) ovo su najlošiji podaci, barem kada je riječ o broju krštenih, a samim tim i novorođenih

.

Imala je župa i dosada padova u natalitetu, ali ovako drastičnih nikada. Od 1976 godine broj novorođenih pada ispod sedamdeset, kako bi ove dvije zadnje godine pao na 29. Ispod sedamdeset krštenih imamo ratne godine: 1916 (49), 1917 (44), 1918(35) i 1943 (67) kao i tri godine koncem šesdesetih kada Njemačka uzima „danak“ 1967(62), 1969(62) i 1970(67).

Na jedanaest fotografija je 37 cura iz Brljice, iz poslijeratnog perioda sve negdje do polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Neke se pojavljuju na više mjesta, ne da bi bile favorizirane, nego jednostavno da bi bile uvrštene i druge koje su na toj fotografiji. Rijetke su na kojima ima upisana godina, datum ili mjesto fotografiranja. Na jednoj smo pronašli „ Široki Brig 20. 9. 1951. god. kod Bošnjakovih mlinica“ (slika; Drina Birđića, Mila Babića i Ljubica Markičina), tako je na njoj upisano. Vjerojatno su neke i starije, Pratruše: Blagica,Slavka i Anica su sigurno starije jer je Slavka Vidova, koja je na slici, umrla 23. III. 1949, prema procjeni ta je slika nastala 1946 ili 1947.god.

Imamo i dva „uljeza“ koji se zamješaše u brljičke cure: Dragica-Biluša (Mile Birđića žena) i Kata Kolak iz Graba, i dvojica brljičkih momaka tog vremena, Blago Brkić i Marko Vuletić. Na tri fotografije uočavamo istu pozadinu i pod što navodi na zaključak da su rađene u Grabu kod „Foto Hrstića“, jer on je imao takvu vještačku pozadinu i ćilim.

Oni koji se sjećaju tog vremena oživit će uspomene na drage osobe i potsjetiti se opanaka, tena, sandala, soknica, šopova, koviljaka, brenovane kose, kotula, bluza i puno još toga što se može uočiti na fotografijama. Mlađi će pronać svoje bake, majke , ujne ili susjede.